Ovo je priča o Dr.Mikau Usuiju, tvorcu Usui Reiki sustava prirodnog iscijeljivanja.
Jedinu povijest koja nam je poznata na vrpcu je snimila Gđa Takata, Reiki Majstorica koju je podučio Dr.Chijuro Hayashi,Usuijev suradnik i učenik.Dr.Usui bio je velik filozof i učenjak. Bio je kršćanski svećenik i rektor japanskog sveučilišta Doshisha u Kyotu.
IZAZOV
Kad je jedne nedjelje, kasnih 1800-tih stao pred podij, Dr.Usui primjeti nekoliko studenata u prvom redu. Njegovi su studenti obično sjedili otraga. Jedan od studenata podiže ruku. Reče da će oni za dva mjeseca završiti studij, ali prije nego odu moraju razriješiti jedno važno pitanje. Prvo želješe znati ima li Dr.Usui apsolutnu vjeru u Bibliju.
“Da.”
,odgovorio im je. Zatim ga upitaše vjeruje li da je Isus liječio polaganjem ruku. Ponovo Dr.Usui reče da vjeruje. Student reče kako on i ostali također žele vjerovati u to i da li bi im on to demonstrirao. Da li bi iscijelio slijepe ili hrome ili samo hodao po vodi. Dr.Usui odgovori, da iako vjeruje da je to moguće, sam još nije naučio to raditi. Student reče:
“Mnogo vam hvala, vidim da je vaša vjera u Bibliju potpuno slijepa”
Dr.Usui mu odvrati da sada to ne može demonstrirati, ali bi jednoga dana želio to dokazati. Reče da će otkriti kako to učiniti te se vratiti i pokazati im. Odmah po tome podnese ostavku. Slijedećeg je dana radio planove za proučavanje Biblije u nekoj kršćanskoj zemlji.
POTRAGA
Odabra Ameriku. Krenu na sveučilište, vjerovatno ono u Chicagu, no nitko nije siguran. Utvrdi da se biblijska učenja ne razlikuju mnogo od onoga što je proučavao u Japanu. Nitko koga je upoznao nije znao kako je Isus liječio. No, dok je bio na sveučilištu proučavao je i druge filozofije i religije i u budizmu je našao odlomak u kojem se navodi da je Buda liječio polaganjem ruku. Tako se tijekom preostalog vremena, od ukupno 7 godina koje je proveo u Chicagu, usmjerio ka budizmu, nadajući se da će pronaći formulu za iscjeljivanje. Nije uspio. Otišao je učiti u budističku zemlju – Japan. Vrati se u svoj grad, Kyoto. Kyoto je imao najviše stanovnika i najveće samostane u Japanu. Odluči posjetiti sve počevši od najvećeg, Shin samostana.
U Shin samostanu Usui je saznao od redovnika da budističke sutre opisuju Budino liječenje.
Pitao je znaju li redovnici iz samostana iscijeljivati.
Redovnik mu odgovori:
“U postizanju duhovnog rasta, mi redovnici nemamo vremena za fizičko tijelo. Duhovno iscijeljenje je na prvom mjestu”
Usui se zaputi u šumu da posjeti i ostale hramove. Njihove su priče bile jednake. Nitko od redovnika nije iscjeljivao. Njegova posljednja postaja bijaše Zen hram. Ovdje ponovo čuše kako su redovnici vrlo vrlo zauzeti i imaju jako malo vremena za iscjeljivanje tijela – ali sigurni su da će jednoga dana, tijekom meditacije, primiti uzvišenu svjetlost te će tada znati iscjeljivati. Dr.Usui odluči ostati i proučiti njihove tajne. Provede slijedeće tri godine proučavajući sutre, ali bez uspjeha. Tada dobije dopuštenje da ostane u hramu da napravi neovisno istraživanje.
Usui nauči kineski jer Japanske su Sutre prevedene sa kineskog. Zatim savlada sanskrit jer Buda bijaše hindus. Dok je učio sanskrit pronađe formulu. Nije bilo nikakve sumnje u to, ali 2500 godina stara formula morala se protumačiti i isprobati. Reče sam sebi:
“Ne mogu pouzdano znati hoću li preživjeti, ali ne pokušam li, potraćene su godine učenja.”
O svom je planu razgovarao sa starješinom hrama. Redovnik reče Usuiju kako je vrlo hrabar te da test može izvršiti u hramu. Usui mu odvrati da bi radije to učinio na planini Koriyami, poznatoj po tome što je iznimno mjesto za meditaciju.
MEDITACIJA
Usui reče redovniku:
“Iskušat ću se na 21 dan. Ne vratim li se do večeri 21 dana, ujutro 22 dana pošaljite potragu da pronađe moje tijelo, bit ću mrtav.”
Prije odlaska reče redovnicima:
“Provest ću 21 dan u meditaciji bez hrane – samo voda.” i ode na planinu.
Na planini pronađe stari bor pokraj riječice. Sakupi 21 kamenčić i smoči ih. Sjede leđa prislonjenih uza stablo i stavi kamenčiće pred sebe. Odbaci jedan te započe sa prvom meditacijom. Očekivao je da se dogodi nekakvo čudo,ali nije znao što može zaista očekivati niti kada. Čitao je svete spise, pojao, meditirao i pio vodu. Nije imao hrane pred sobom. Dani i noći dolaziše i prolaziše. Hrpa kamenčića postajaše sve manja. Nije bilo fenomena. Ništa.
Dvadeset i prvog dana probudi se prije zore i odbaci i posljednji kamen. Vladaše potpuna tmina, ne bijaše mjeseca niti zvijezda. Meditirao je znajući da je to posljednji put. Otvori oči očekujući da će kao i dosad vidjeti da se ništa ne događa, ali na horizontu opazi treptaj svjetlosti, poput svijeće! Odmah mu posta jasno da je to ono čemu se nadao – i čega se bojao. Hrabrio se mišlju: “Ovo se doista događa i ja neću niti okom trepnuti. Širom ću ih otvoriti da se osvjedočim što se događa sa svjetlošću.”
Svjetlost je stremila prema njemu. Činiše se da se kreće sve brže i brže kako mu se približavala. Usui se uplaši, njegova hrabrost popusti:
“O, svjetlost! Sada imam priliku izbjeći svjetlosti. Što mi je činiti? Ako me svjetlost pogodi, mogao bih izgorjeti!”
Ali odmah zatim poče se bodriti:
“To je to. Neću bježati! Suočit ću se! Dođi! Ako se to mora dogoditi, pogodi me, spreman sam!”
Opusti se, širom otvorenih očiju ugleda kako svjetlost pogađa sredinu njegova čela.
“Uspostavio sam kontakt!”, reče dok je padao od siline koja ga pogodi. Kad se povratio pomislio je da je mrtav jer ništa ne mogaoše osjetiti niti vidjeti. Svjetlosti nestade. U daljini začu pijetlove, znao da će se uskoro razdaniti.
Sjedio je ošamućen udarcem. Tad se njemu zdesna, kao da izlaze iz zemlje, podigoše obojeni mjehurići. Milijuni i milijuni mjehurića u duginim bojama plesalo je pred njim a onda odlazilo na njegovu lijevu stranu. Usui prebroji sedam boja.
“Ovo su čuda! Danas sam blagoslovljen!”, pomislio je.
Zdesna se pojavi veliko bijelo svjetlo. Pojave se zlatni simboli jedan za drugim. Blistali su i zračili energiju pred njim kao na filmskom platnu, kao da govore:
“Upamti! Upamti!”
Nije ih razumijevao toliko očima koliko umom. Proučavao ih je i proučavo, a onda reče:
“Da!”
Sjeti se svega što je naučio u sanskritu dok su se simboli pred njim pomicali kao da govore:
“To je to! To je to! Upamti, upamti!”
Kad sve završi, reče sam sebi: “Zatvorit ću oči, a za posljednju meditaciju, molim te daj mi viziju.” Zatvori oči i ugleda pred sobom simbole zlatne boje.
ČUDESA
Sve završi. Znao je da opet može otvoriti oči. Kad mu se povrati osjet u tijelo iznenadi se kako ne osjeća niti bol niti glad.
“Vidim da mi je sa tijelom sve u redu. Ustat ću.” pomislio je i ustao.
“Noge su mi snažne. Postio sam 21 dan a ipak mislim da bih mogao pješice do Kyota.”
Njegovo se tijelo osjećalo nahranjenim,.
“Pa i ovo je čudo – nisam gladan. A osjećam se jako lagano.”
Otrese sa sebe prašinu, uze štap i slamnati šešir i započe svoj put od 25 milja do Kyota. Zen redovnici očekivaše ga do zalaska sunca.
U podnožju planine, Usui na jednom kamenu ozljedi palac. Silina udarca podigne i nokat iz ležišta. Poteče krv. Zaboli. Bol je pratila otkucaje srca. Usui sjede i rukama obuhvati palac. Bol poče nestajati. Krvarenje se zaustavi.
“Je li ovako treba?”,pitao se.
Nastavi držati ruke na palcu dok boli sasvim ne nesta. Kad je ugledao palac iznenadi se vidjevši da je nokat na svom uobičajenom ležištu. Nije bilo traga ozljedi osim sasušene krvi.
“Ovo je drugo čudo!”, pomislio je.
Nedaleko ugleda tradicionalni tepih i pepeljaru što u Japanu znači da je se u blizini nalazi mjesto gdje se može nešto pojesti i da su svi dobrodošli. Priđe neobrijanu starcu koji ložaše vatru u hibakiju:
“Dobro jutro, stari gospodine.”
“Dobro jutro, dragi redovniče, uranili ste.”
“Znam, ali mogu li dobiti ostatke riže i malo čaja i ovaj komad norija koji ste upravo pripremili? Želio bih također malo kupusa i sušene ribe, ako imate.”
Ali stari je čovjek bio mudar. Poslužio je mnoge redovnike koji su proveli dane u meditaciji na nadaleko poznatoj planini. Znao je kako izgleda redovnik koji se ne brije 7 dana. A znao je i da je ovaj redovnik bio mnogo duže od toga bez hrane.
“Ne mogu vam dati rižu, vruću juhu i sve ostalo što ste zatražili jer ćete imati velikih problema sa probavom. Ja vam neću moći pomoći, nemam nikakvih lijekova. A Kyoto je daleko. Morat ćete pričekati da pripremim laganu zobenu kašu!”
“Hvala vam. Vrlo ste ljubazni, ali mislim da ću ipak pokušati.”
Dok je prilazio stolu da sačeka hranu, Usui osjeti slabinu. Starac pomisli:
“Dobro, ako želi učiniti po svom, nek mu bude. Ja ne snosim odgovornost za njega.”
Uskoro, starčeva 15-godišnja unuka donese poslužavnik sa mnogo hrane. Bila je uplakana i oko glave je nosila omotan ručnik.
“O draga djevojko, zašto plačeš?”,upitao je brižno.
Djevojka zarida:
“O, dragi redovniče, tri dana i tri noći muči me tako strahovita zubobolja da čitavo vrijeme ne mogu zaustaviti suze, niti mogu jesti. Zubar je predaleko tako da jedino mogu patiti i plakati.”
Usui se sažali nad djevojkom. Usta te stavi ruku na njen otekli obraz, djevojka poče treptati. Uskoro položi i obje ruke na njeno lice. Djevojka uskliknu:
“Dragi redovniče, upravo si učinio čudo! Moja je zubobolja nestala!”
Usui jedva povjerova. Nije zapravo znao što je mogao očekivati.
“Stvarno? Govoriš li mi istinu?”
Bila je istina. Djevojka brzo ukloni ručnik koji joj bijaše zavezan oko glave, bila je presretna. Usui reče:
“Da, sad vjerujem da ti je dobro.”
Djevojka mu se zahvali te otrča djedu: “Vidi djede, skinula sam ručnik! Zubobolje je nestalo! On nje običan redovnik, on izvodi čuda!”
Djed obrisa ruke o pregaču te priđe Usuiju:
“Dragi reovniče, učinio si nam veliku uslugu. Vrlo smo ti zahvalni. Nemamo novca, no zahvalni smo ti i za uzvrat nećemo ti naplatiti ovaj obrok. To je sve što ti možemo ponuditi.”
Usui reče: “Hvala vam! Prihvaćam vašu zahvalu. Mnogo vam hvala. Hvala vam na hrani.”
Vrati se svome obroku, brzo ga gutajući. Bio je sretan dok je jeo. Ljudi ga gledaše i nadahu se da ovaj čudesni redovnik neće imati nikakvih problema s probavom.
Usui je tek poslije razmišljao o ovim čudima, trećem i četvrtom. Polaganje ruku na djevojku ju je gotovo trenutačno iscijelilo, i on nije imao nikakvih posljedica nakon što je 21-dnevni post prekinuo obilnim obrokom.
“Sad sam spreman za pješačenje do hrama. Bit ću tamo do zalaska sunca, baš kao što sam predvidio.”,pomislio je.Tako i bijaše.
Na ulasku u hram, susretne mladoga slugu. Usui ga upita:
“Kako je naš dragi redovnik?”
“O, muče ga artritis i bolovi u leđima. U krevetu je pokraj peći.”
Usui ode u svoju sobu, okupa se i obuče u čistu odjeću te ode redovniku.
“Vratio sam se, dragi redovniče. Moja je meditacija bila uspješna.”
Redovnik bijaše zadovoljan dobrim vijestima te htjede saznati sve pojedinosti.
Usui reče: “Naravno, a mogu li dok govorim položiti ruke na vaše svilene prekrivače?” Bijaše kasna noć kad završiše razgovor. Usui bijaše na odlasku kad stari redovnik reče:
“Znaš, svi moji bolovi su nestali. Sada mogu spavati. Nije mi potrebna peć i moje se tijelo predivno osjeća .Kažeš da se to zove Reiki?”
EKSPERIMENT
Nakon tri tjedan Dr.Usui po prvi spavaše u krevetu. Ujutro, nakon doručka on postavi redovnicima pitanje:
«Što da učinim kako bi iskušao Reiki?»
Nakon poduže rasprave zaključiše da je najbolje Reiki iskušati u sirotinjskim četvrtima Kyota. Tamo bijaše najrazličitijih ozljeda i bolesti. Odabraše najveću četvrt. Usui kao redovnik koji prodaje povrće. Prosjaci se brzo okupiše. Usui im reče:
»Želio bih postati jedan od vas i živjeti ovdje s vama.»
Oni odvratiše:
«Ako želiš ostati ovdje, moramo pitati svoga poglavara, pozvat ćemo ga.»
Ubrzo dođe poglavar prosjaka.
«Dakle želiš postati jedan od nas?»
Usui potvrdno odgovori.
«Ako je tako, daj nam svoje povrće. Nema potrebe da ovdje nosiš novu odjeću, dat ćemo ti inicijacijsku odjeću.» Razodjenuše Usuija i pronađoše mu pojas u kojem je držao novac. Poglavar da mu moraju oduzeti i pojas. Usuiju tada dopustiše da se odjene u inicijacijsku odjeću – smrdljive i prljave dronjke.
Poglavar upita Usuija što će raditi u njihovoj četvri.
«Želio bi da mi osigurate hranu i da me smjestite u kolibicu, a onda mi šaljite svoje bolesnike a ja ću ih iscijeljivati.»
Poglavaru se učini da je to vrlo dobra razmjena.
«Kod nas ima najraznovrsnijih bolesti, pa i tuberkuloze i gube, bojiš li se dirati takve bolesnike?» Usui odvrati da se kao iscjelitelj ne boji bolesti, te obeća da će raditi od zore do sumraka i da želi da mu hranu donose u kolibu. I tako se dogovoriše.
Slijedećeg dana mnogi zakucaše na njegova vrata. Po svojoj je teoriji kategorizirao pacijente. Vjerovao je da je bolest uzrokovana unutrašnjim uzrokom. Također je vjerovao da je kod mlađih ljudi uzrok nije toliko duboko i da se lakše iscijeli. Stariji su prosjaci zahtijevali više Reiki tretmana i oporavak je nekad trajao mjesecima. Mladi su brzo ozdravljali.
Iscijeljene je slao u Zen hram gdje su dobivali novo ime te se zapošljavali u gradu. Govorio im je nek postanu pošteni građani i da zaborave sirotinjske četvrti.
Jedne večeri nakon sedam dugih i napornih godina iscijeljivanja, šetao se po svojoj četvrti kad opazi poznato lice.
«Tko si ti?»
«O, trebali bi me se sjećati. Ja sam jedan od prvih koje ste izlječili. Redovnici su mi dali novo ime i pronašao sam posao. Sada sam se vratio. Lakše je prositi nego krčiti sebi put kroz život.»
Ovo bijaše šok kakvog Usui još nije doživio. Bacio se na tlo poče plakati, plakati kao dijete slomljena srca.
Većina se njegovih pacijenata vratila. Usui shvati da je, nakon svih godina traženja formule za iscijeljivanje i ovih koje je proveo u sirotinjskoj četvrti, postao preokupiran materijalnom stranom života; zaboravio je duhovnu.
«Što mi je činiti? Nisam uspio spasiti dušu. Moja je greška što se vraćaju, nisam ih poučio zahvalnosti i samoodgovornosti. Da sam ih prvo poučio duhovnom djelu, a onda iscijelio tijelo bilo bi učinkovito.»
Okrenu leđa sirotinjskoj četvrti i ode.
POHOD
Doktor se tad uputi na pohod da pomogne nesretnim i potištenim ljudima. Želio je otvoriti njihova srca i očistiti im um i tijelo. Pješice je pohodio sve hramove u Japanu. u svakom je pozivao ljude na svoja predavanja. Nakon jednog od svojih predavanja upoznao je Dr.Chijuru Hayashija, 45-godišnje umirovljeno vojno lice. Hayashi je ostao s Usuijem do njegove smrti. Prije prelaska Usui ga je proglasio svojim nasljednikom.
Dr.Hayashi poučio je Gđu.Takatu.Između 1945. i 1970. ona je bila jedini živući Reiki Majstor na svijetu. Između 1970. i 1980. podučila je 22 Reiki Majstora.I Dr.Hayashi i Gđa.Takata radili su i poučavali Reiki onako kako im ga je prenio dragi redovnik, Dr.Mikao Usui.
Nekoliko je različitih verzija,no u svojoj biti istih priča o susretu Dr. Mikao Usuia s Reikijem. Prenosim vam jednu od njih, meni najdražu.