Bližio se kraj godine, onaj kalendarski i s njim su se svojem kraju bližili i dijelovi stare mene i konačni odmor kao nagrada za uspješno položene osobne testove godine koja odlazi. Barem sam tako sebe uvjerila. Proživjela sam u njoj desetljeća i desetke drugih života.

Dočekivala sam i pozdravljala SuPutnike na dionicama zajedničkog Puta, plakala sam na rastancima za Voljenima i smijala se samoj sebi zašto plačem kada znam da je sve samo igraonica i iluzija da se razdvajamo. Surfala sam, nekad majstorski vješto, nekad posve amaterski, brojnim izazovima koje mi je Izvor stavljao na Put. Transformirala sam se do te mjere da je od one nekad mene ostao samo temeljni trag. I najvažnije od svega...Voljela sam. Voljela sam beskrajno, cijelim Bićem, do najsitnije stanice, strastveno, i Životni šah i Ljude koji su me zrcalili do bolne ranjivosti i Sebe sa svim svojim savršenim nesavršenostima. Voljela sam s najdubljom ganutljivom zahvalnošću na blagoslovu sposobnosti da volim. 

Čekao me još samo jedan, zadnji svjetlosni izazovni zadatak u 2024. godini. 
“Ideš u Prag.”, rekoše mi Vodiči u meditaciji. 
“Ma daleko mi je to, 13 sati putovanja. I tamo je, čitam, vrlo hladno, a i grad je to s velikom gužvom. Znate da ne volim gužve. Tamo je za blagdane čovik na čoviku. Nisam vam ja za tu urbanu džunglu, ali ako baš moram ajde da idem na proljeće. Toplije je i imam direktne avionske linije.”, bunila se moja dalmatinska samotnjačka vučja Duša koja se uljuljkala u zimsku idilu na rubu divljine. 
“Ideš!” , odgovorili su mi s ljubavlju i odlučnošću. 
“A dobro.”, pristala sam pomalo nevoljko, a opet pomirljivo, “ ali ovaj put biste mi mogli barem dati unaprijed lokacije na koje idem.” 
“Prati znakove. To je tvoja omiljena zemaljska igra. To je tvoja šahovska partija sa Životom.”, smiješila se moja Vodička dok sam polako osvještavala tijelo, prostor i vrijeme u kojem sam se nalazila u fizičkoj dimenziji. 
“Otkud sad to sa šahom?”, čudila sam se, “ pa ja još od djetinjstva ne igram šah.” 
“Igraš, igraš!”, iz Svjetlosti se u mojoj nutrini formirao nasmiješeni zvuk. 

A kako ćete nakon cijelo noćnog putovanja najljepše započeti prvo jutro u Pragu nego li doručkom u Cafe Imperialu. Kao i uvijek na putovanjima na koje sam Dušom poslana nigdje ni meni ni Suputnicima nije bila potrebna rezervacija za mjesta na kojima je svima bila obvezna. Uvijek se našao stol, ulaznica, mjesto za nas, baš za sve lokacije koje su nas odabrale na razini koja nam je u tom trenutku bila neposvještena. 
“ Izvore, neka bude volja tvoja.”, bilo je geslo svakog mog putovanja koje mi je donosilo svjesnost da će mi Put biti vođen i da ću biti u svakom trenutku baš tamo gdje mi Duša povezana s Izvorom izabire biti. 

Posvuda u Pragu , na mjestima na kojem bismo ih najmanje očekivali, u neobičnim oblicima, izranjale su ispred nas šahovske ploče i figure. Neke su partije već bile započete i ostale nedovršene kao da su čekale da povučem novi potez.Znakovito, istinski šahisti nikada ne ostavljaju partiju na pola. S mnoštva mjesta smiješio mi se ili dao da ga čitam Arhanđeo Gabrijel kojeg godinama nisam primjećivala i psttt, priznajem , zadnjih sam se dana na njega pomalo ljutila. Pratio ga Mihael s pobjedničkim mačem u ruci. Ispred mene su izranjali znakovi koji su me upućivali na priče koje sam nasilno prekidala kao da sam pokušala porušiti odjednom sve šahovske figure u već započetoj, a nedovršenoj partiji šaha obraćajući mi pozornost na bitnost iscijeljenja kumunikacije s Dušama s kojima komunikacija ne može biti prekinuta samim fizičkim činom šutnje i na nove borbe s tamnim sjenama i njihovo uspješno okončanje. 

A Prag je plesao čudesan alkemijski ples pred mojim očima, ostavljajući me bez daha svojom mističnom ljepotom i skivenim odajama. 
Pozivala su me mjesta na kojima sam, u drugim dimenzijama odabrala biti. Susretale su me priče koje su bile dio slagalice koja će na kraju sklopiti predivan, savršen alkemijski mozaik u kojem je svaki puzzle baš na svom jedinstvenom mjestu. 

Meditirala sam u veličanstvenoj katedrali Svatého Víta ( Sveti Vid za kojeg kasnije doznah da je zaštitnik naše Rijeke ) u Praškom dvorcu okružena tihom gomilom ljudi koja je poštovala moje tihovanje kao da su osjećali da se u meni i kroz mene u tom trenutku odvija nešto vrlo značajno. Ulazila sam u minijaturne stanove u Zlatnoj ulici tražeći tragove svojih prošlih života u njima. Likovala sam pred oklopom koji je imao formu Zvjezdanih Bića s Lyre. Čitala sam zapise svoje Duše u drevnoj knjžnici u manastiru Strahov. 

Ogledala sam se u labirintu ogledala na vrhu brda Petrin smijući se poput djeteta oblicima u kojima sam se zrcalila. 
Pratila sam putokaze koji su me odveli u Magická Jeskyně – Magical Cavern (Magičnu spilju) u kojoj sam osjetila nostalgičnu pripadnost Duše bojama, oblicima mjesta i glazbi Erosa Ramazzottia. 
U gradu zarobljenom mrazom, osjećala sam se poput Princeze okružene čarolijom inja koje je kreiralo zadivljujuće kristalne forme na svakom stablu. 

Vitlala sam svjetlosnim mačevima rastjerujući tamu. Sidrila sam svetost zlatnih geometrijskih formi. Molila sam na Vyšehradu, u bazilici Svatého Petra a Pavla ( Svetog Petra i Pavla ) za Voljene, za ovaj svijet, blagoslivljala Svjetlošću Duše predaka u svetom komplesu na Biloj Hori. Palila svijeće zahvalana za Život i sve SuPutnike u njemu. Dobro, za neke malo više. Na svetim mjestima moći, na Biloj Hori, zagledana u toplu nježnu svjetlost upaljene svijeće molila sam za iscjeljenje nesklada, za budnost, za svjesnost, za mudrost, za svetu Ljubav, bezuvjetnu, izvorno vječnu, za sebe, za tebe, za nas, za sve. 
Počašćena sam dozvolom Čuvara Znanja da meditiram na najsnažnijoj energetskoj točki smještenoj u podzemnom muzeju alkemije Museum of alchemy speculum alchemiae. 

Povezivala sam najsnažnije točke Zmajevih linija Praga u sveti alkemijski trokut. 
U ponoć, dok je sat, u zajedništvu, s Putnicima iz cijelog svijeta pozdravljao 2025. godinu na Karlovom sam mostu, ispod bajkovitog vatrometa, na praških -9 C, polusmrznuta s teraninom u maloj praškoj čašici, pjevajući „Idemo Anđele“ kao u nedavnoj svetoj ceromoniji iscijeljenja moje Duše i nazdravila svima koje volim ma gdje bili, zahvalna za njihovo postojanje. Grlila sam ih nevidljivim zagrljajem iz daljine s osmijehom na licu. 

Iz raskošnih izloga milijunaške Pariške ulice promatrali su me znakovito biseri, oni pravi, po Vedama kćerke Mjeseca, rođene iz vode Zemlje i nebeskih sila, oplođene bljeskom munje, simboli transformacije iz zrnca pijeska u dragocjeno blago, božansko i unutarnje savršenstvo, čista nevina i vjerna ljubav. Podsjetiše me na san kojeg sam ljetos sanjala dajući mi odgovore na pitanja koja sam pomalo zaboravljala. 

Pred povratak grijala sam promrzlo tijelo toplinom Dušine zahvalnosti i molitve ploveći brodom Jazz Boat po Vltavi uz zvuke jazza i blagoslov dobrog društva i vrhunske spize, zahvalna za iskustvo i darove koji su se utkali u moje postojanje. 
Tisuće priča ispisale su se u tih nekoliko dana jedne zimske praške priče koja me pred odlazak vratila na početak, u kafić alkemičara Kellyxir. A u čaroliji kafića, iz knjige praških legendi pričao mi je Gabrijel, glasnik izvorne volje Stvoritelja, iscijeljitelj komunikacije, suradnik umjetnika, pisaca i učitelja. Na praznom stolu kafića stajala je šahovska tabla s figurama u početnom položaju poredanim za posve novu partiju šaha. Čeka naše prve poteze u nastavku Života. Iznad dvorišta u kojem se skrivao mali alkemijski raj, simbolično su u susret jedno drugom raširenih ruku letjeli On i Ona. Na mobitel je pristigla novogodišnja čestitka koja je cijeli dan igrala partiju šaha s Pošiljateljem. Pobjedila je. Hvala joj.

Vodiči dragi, pratim znakove i zabavljam se. Uočavam Alkemiju Duše, transformaciju olovnih sjena u zlatni sjaj Svjetlosti, nastavak putovanja u potrazi za Kamenom Mudraca, za eliksirom Vječnosti, za daljnom osobnom transformacijom. 
A Prag? Prag nastavlja igrati šah sa svojim Putnicima prolaznicima.